петак, 25. март 2011.

. o kortasarovim magama* .

*u nama& oko nas

znam da se u mnogima od nas negde uspavana
a negde i vishe nego budna& razigrana krije ili zhivi
jedna velichanstvena u svojoj nevelichanstvenosti maga

ona,
koja pognute glave
*da joj neshto lepo, bacheno ili izgubljeno sa plochnika ne promakne*
koja joj je vechito u oblacima,
luta po ulicama gradova-spavaonica dusha.

ona,
koja prati tudje korake-tragove ne nadajuci se previshe da ce je negde odvesti
*poshto intuitivnoshcu svojom zna da hoce*,
pronalazeci usput simbole-putokaze koje nikada ne zanemaruje,
kojima se klanja &smishlja razbrajalice
*koje joj pomazhu kada nije bash sigurna na koju stranu da krene
u danima kada nema vetra da joj putanju pokazhe*

ona,
koja pati &vishe nego shto zna,
koja voli sitnice vishe od svih velikih stvari,
koja se velichina plashi &nestvarno uzmiche od njih u svoje dlanove& dzhepove
koji su puni isharanih papirica,
izmrvljenog suvog lishca& kamenchica,
praha feniks ptica nikad istroshene ljubavi.

*pored toga shto znam da nisam urugvajka &da nikada nisam bila u parizu,
nekako sam se osecala prochitanom& napisanom,
kako posle prvog tako & posle svakog chitanja njegovih magichnih maginih shkolica*


недеља, 20. март 2011.

. slabost .

bio je to naizgled obichan dan. dodushe sa naznakama necheg losheg u vazduhu,
mada ublazheno velikom kolichinom negativnih jona koji su isceljujuce delovali na nervno stanje glavnog lika ove priche,
koji se posle vishemesechne povuchenosti konachno usudio da napravi korak izvan ulaznih/izlaznih vrata njegove kuce.
prvi korak izveo ga je na prag i tog trenutka kada su mu stopala obuvena u omiljene patike dodirnule izbetoniran deo ispred ulaznih vrata,
osetio je da nema nazad.
morao je da nastavi da koracha napred.
olakshavajuca okolnost bila je ta shto sunca nije bilo ni u najmanjim naznakama, osim shto je josh uvek vladalo dnevno svetlo odredjujuci dan.
svezhina koja ga je zapljusnula na prvi mah mu je stvarala nelagodan osecaj,
sve dok nije dopustio da mu se telo oslobodi naviknutosti na sobnu temperaturu u kojoj je bezgranichno domalochas uzhivao, dok nije prepustio spoljnoj temperaturi da ovlada.
vlazhnost vazduha uvlachio mu se u oslobodjene pore i golicao mu je unutarje.
pomislio je da je sve shto je ostavio iza zatvorenih vrata neshto shto ne bi voleo izgubiti.
znao je da mu je povratak zagarantovan, sama njegova svesna odluka da se vrati nije imala prepreka za ostvarenje.
to ga je smirivalo.ali isto tako mu je unosilo i nemir.
pustio je noge da ga nose dok su mu misli neprestano smenjivale jedna drugu, povremeno se sudarajuci i rasplinjavajuci se u chestice
koje, znao je, nikud nisu mogle da odu, da nestanu kao ni on sam.
noshen sopstvenom ritmikom korachanja, sinhronizovanim koracima i mislima, podlegao je nesvesnoj putanji.
nije mu bilo bitno kuda ce ga noge odvesti, jedino do chega mu je bilo stalo je da se posle izvesnog predjenog puta i savladane sopstvene manijakalne opsednutosti, vrati svojoj radnoj sobi.
nije nishta ochekivao od tog jedva izmamljenog izlaska, do najsitnijeg ubedjenja da je sa njim sve u redu i saznanja neposebnosti/nepotrebnosti samog tog deshavanja kretanja.
bitne stvari su zaokupljale njegovo vreme, njegov analitichni mozak bio je isuvishe uposlen da bi ga troshio na nesuvislo kretanje, pomeranje bez ikakvog cilja.
nije se obazirao na saobracaj koji je tekao mimo njega, na promicanje prolaznika, na drvece i ptice, na pse lutalice, na kapi kishe koje su klizile niz njegovo lice.
nishta nije odvlachilo njegovu pazhnju.
pomalo je bio ljut na sebe shto je dozvolio takvu slabost i naglo je preusmerio svoje korachanje.
poshto se okrenuo i napravio prvi korak ka natrag, ostao je bez svesti.
pao je kao gromom pogodjeno stablo ispruzheno na cesti.
njegovi opruzheni dugachki udovi kao jalove, neprocvetale grane.

ona je tog dana kao i svakog proshlog, verovatno i svakog buduceg, zhurno izlazeci iz kuce zhudno upijala svaku vlazhnu chesticu vazduha, svom silinom joj se predavala.
volela je kada joj je telo obuzimala hladnoca, suprotno tome toplote se gnushala.
dobro je znala kuda je koraci nose i uzhivala je u disharmonichnom ritmu
njihovog odzvanjanja i njenih uskovitlanih misli.
pomislila je da je sve shto je ostavila iza zatvorenih vrata neshto shto ne bi volela izgubiti.
znala je da je povratak domu zagarantovan,
kada zavrshi svoje svakodnevne poslove to je utochishte koje je zasigurno umornu cheka .
pustila je noge da je nose dok su joj misli neprestano smenjivale jedna drugu,
povremeno se sudarajuci i rasplinjavajuci se u chestice
koje, znala je, nikud nisu mogle da odu, da nestanu kao ni ona sama.
pridavajuci pazhnju svakom procvetalom cvetu, svakoj oljushtenoj fasadi,
veshu koji se leluja na shtriku, zgazhenoj machki na putu;
upijala je svaki detalj koji joj je mozhda proshlih puta promakao, ili se nekom sudbinom tu zadesio i obradjivala njenim neanalitichkim/fantastichnim mozgom.
iako je svakodnevno prolazila istom putanjom, nikada je nije prihvatala kao dosadnu, monotonu trasu koju je bila primorana da prolazi iznova i iznova.
prijatnost kishnih kapi koje su pronalazile cilj na njenom bledom licu smatrala je darom, dok su joj se usne same pomerale i shapatom se zahvaljivale nebu na neizmernoj nesebichnosti.

bila je par koraka iza njega kada je shvatila shta se deshava i ubrzanim koracima prishla mu.
nezhno pridrzhavajuci glavu jednom strancu pitala se shta da uradi da ga vrati nazad.


*19.mart.11.*

петак, 4. март 2011.

k.

*s'ljubavlju*



danas cu mu napisati pesmu.

nije bitno shto je nece razumeti poshto nije na jeziku koji on razume.

spakovacu je sa ljubavlju svojom svom u kovertu zhutu

i sa buketom divljeg cveca ostavicu je na grobu njegovom

da je prekrije mahovina kada istrune

od proshlog buduceg vremena i kishe .


*


pokvashena slova otapaju se i kaplju

chujem ih kako crna mrmore kroz slatku vodu

noseci moje rechi na onu stranu zhivota

gde korachash nespokojan, treperav, iskrichav..

i dalje nosish svoj kaput i shtap

i dalje odzvanjash mi u mislima kada god pogledam u nebo.

*koliko li si ga puta prepeshachio do sad?*

Besmrtan.